Žižek – film files
Žižekovo bavljenje filmom i filmsko bavljenje Žižekom privlači sve više pažnje, što za Žižeka nije ništa novo i neobično. Na IMDb-u je Žižekova filmografija od četiri dokumentarna filma, po jedan godišnje počev od 2003. Prva dva su jednostavno filmovana predavanja, mada i u ostalima Žižek radi vrlo sličnu stvar - ono zbog čega i jeste zvezda među teoretičarima kulture.
Love Without Mercy: Slavoj Zizek (2003) je snimak predavanja održanog marta 2003. povodom redovnog dvogodišnjeg otvorenog susreta časopisa Lacanian Ink sa njujorškom publikom. Preko 600 gledalaca nije moglo da stane u galerijski prostor u kome je Žižek govorio, koristeći inserte iz Hičkokovih filmova da ilustruje pojedine argumente, od kojih se mnogi pojavljuju iznova u mreži Žižekovih ideja. Ovaj video može da se pogleda online.
Slavoj Zizek: The Reality of the Virtual (2004) u režiji Bena Wrighta, je još jedno "tour de force" predavanje, snimljeno u Londonu u decembru 2003. u jednom danu, u kabinetu bez publike i bez scenarija. Tematizovane su forme verovanja (belief) u "postpolitičkom" svetu i paradoks univerzalne istine, ali i film, konzumerizam, Božić Bata...
Zizek! (2005) u režiji mlade Amerikanke Astre Taylor je film koji se bavi Žižekom i njegovim stavovima kao celovitim fenomenom. Prateći Žižeka u raznolikim privatnim i javnim okruženjima, rediteljka nam dočarava kako je to razgovarati i šetati sa "Elvisom kulturne teorije". Film daje intiman uvid u Žižekov svet i otkriva nam koliko i zašto ga poklonici vole i kako se on nosi sa tim. Čini se da njegov nepretenciozan odnos prema sopstvenoj recepciji još više fascinira i da je nemoguće odoleti celom pakovanju.
The Pervert's Guide to Cinema (2006) je najnoviji i najambiciozniji filmski poduhvat britanske rediteljke Sophie Fiennes. Žižek je ulozi samog sebe kao prezentera, naratora ili vodiča kroz film, koji se ne bavi samim Žižekom, već njegovom teorijom filma, ili, bolje rečeno, samim filmom kao medijem i umetnošću. U godini u kojoj je obeležavano 150 godina od rođenja Frojda, dobili smo i ovaj gledljiv ali ne pojednostavljen osvrt na istoriju filma iz psihoanalitičke perspektive.
Inserti iz 42 filma koji važe za klasike ove umetnosti su ukomponovani u The Pervert’s Guide i mnoge dramatične scene koje su ostale urezane u našoj svesti se smenjuju sa Žižekovom naracijom, pri čemu je on sniman na originalnim lokacijama i replikama filmskih setova (Bates Motel iz filma Psycho, Bodega Bay iz The Birds, beli prostor u Matrixu, Club Silentio iz Mulholland Drive-a, hotel iz The Conversation...), pa deluje kao duh koji govori iz unutrašnjosti njihovog prostora fantazije. Filmovi koji su korišćeni nisu oni koji na nivou naracije tematizuju psihoanalizu, često naivno i pretenciozno (Hitchcock-ovi Marney i Spellbound, Fritz Lang-ovi M i Secret Behind the Door). Filmovi su izabrani tako da otelovljuju teorijske postavke svojom materijalnom formom, ali je pitanje da li su oni samosvesno psihoanalitički.
Pervert’s Guide je sastavljen iz tri dela. Navešćemo po par rečenica iz svakog od njih.
Film počinje rečima: Problem za nas nije da li su naše želje zadovoljene ili ne, problem je kako znamo šta želimo. Nema ničeg spontanog, ničeg prirodnog u vezi ljudskih želja. Naše želje su veštačke. Mi moramo da naučimo da želimo. Film je ultimativna umetnost perverznjaka. On ti ne daje ono što želiš, on ti govori kako da želiš.
Prvi deo kroz priču o braći Marx i Hitchcock-ovim Pticama istražuje fikcionalne strukture koje podržavaju svet našeg iskustva i haotični svet nagona koji ga podriva. Ovde se upoznajemo sa temeljnim frojdijanskim konceptima. Film se svojim izražajnim sredstvima obraća našim dubokim nespokojstvima i budi naše želje, istovremeno ih držeći na distanci i čineći ih podnošljivim.
Uloga fantazije za koju se vezuje naš libido je ključna i u seksualnom odnosu. Drugi deo filma skreće pažnju na romantične narative u filmu. Solaris Tarkovskog i Hitchcock-ov Vertigo služe kao ilustracija muške libidinalne ekonomije, koju ugrožava višak ženske želje. Fantazije o odnosima i borbi polova strukturišu naše iskustvo i inscenirane su kao odbrane od anksioznosti.
Dakle, zašto je Matriksu potrebna naša energija? Mislim da je pravi način da se postavi ovo pitanje da se ono preokrene: ne zašto je Matriksu potrebna naša energija, nego zašto je energiji potreban Matriks? To jest – pošto mislim da je energija o kojoj govorimo libido, naše zadovoljstvo – zašto naš libido potrebuje virtuelni univerzum fantazija? Zašto ne možemo jednostavno da uživamo neposredno (...) – to je osnovno pitanje. Zašto nam je potrebna ova virtuelna dopuna? Našem libidu treba iluzija da bi se održao.
Treći deo donosi Žižekov dalekosežni zaključak da izgled (pojava) ne vara, kako se često pretpostavlja. Pojave nose delotvornost koju im pripisujemo i treba naći stvarnost u iluziji samoj, čak stvarniju nego stvarnost po sebi. Film je konstruisan kroz rezove, prisutne i izostavljene elemente, i on liči na naše subjektivno iskustvo. Zato smo u stanju da verujemo filmu, kao i drugim sistemima vere i ideologijama. Libidinalno uživanje koje nam pruža film je situirano iza površine narativa i interpretacije, u samom iskustvu i materijalnom prisustvu (density) filma.
Završne Žižekove rečenice: Da bismo razumeli savremeni svet, treba nam film, bukvalno. Samo na filmu nalazimo onu ključnu dimenziju sa kojom nismo spremni da se suočimo u stvarnosti. Ako tragate za onim što je u stvarnosti stvarnije nego stvarnost sama, ispitujte filmsku fikciju.
